Srednjovjekovne sakralne građevine Modruša i okolice brojne su i različite. Sačuvanost im je danas različita. Njihova brojnost govori o intenzivnom vjerskom životu ovih krajeva te o važnosti koju je Modruš dostigao (95). Svi sačuvani izvori i stari opisi Modruša nabrajaju nam modruške crkve (96), ali nikada u potpunosti.

U darovnici kneginje Elizabete iz 1354., koju sam već naveo, spominje se npr. „svećenik Stjepan iz Modruša“, što pokazuje da Modruš ima i duhovna zvanja, učene crkvene osobe (97). Uz to, možemo govoriti i o doslovnom seljenju svećenstva na službe u druge biskupije. Tako sredinom 15. stoljeća, u Gologoricu u Pićanskoj biskupiji dolazi „pop Juri z Modruš“ te pop Ivan iz Rižane (98).

Potrebno je osvijetliti crkvena zbivanja i opisati sakralne objekte Modruša.

a) Preseljenje biskupske stolice iz Krbave u Modruš

Krbavski su biskupi postali bliži Frankopanima zbog njihove moćne zaštite, a time su bliži i Modrušu. Kralj Ladislav Kumanac 1289. godine krčkim knezovima Ivanu i Leonardu dodjeljuje patronat nad krbavskom i senjskom biskupijom, no izričito im ga potvrđuje tek 1412. kralj Sigismund (99). Krbavski biskupi 1456. imaju u Modrušu svoj dvor. Tu je biskup Franjo prebivao više nego u staroj Krbavi i prije prijenosa sjedišta u Modruš. Prijenos je bio očekivano rješenje. Pio II. izdaje na molbu Stjepana Frankopana u Sieni 1460. bulu kojom odobrava prijenos biskupskog sjedišta u Modruš. Da bi bilo zajamčeno dostojanstvo biskupske stolice, Papa piše da „spomenutom gradu Modrušu dajemo trajan naslov grada...“. Ta je promjena Modrušu donijela slavu i neke graditeljske promjene, ali nije mogla utjecati na njegovu daljnju sudbinu. Razlog da Modruš postane novo sjedište krbavskog biskupa bio je u tome što je „po broju stanovnika daleko najnaseljenije mjesto u onim krajevima...“ (100). Tamošnja župna crkva sv. Marka postaje stolna crkva i od tada je posvećena Majci Božjoj.

Karta Hrvatskog primorja i unutrašnjosti s označenim tvrđavama i sakralnim objektima

U Modruš dolaze i obavljaju svoje poslove modruški kaptol i biskup (101). Modruška biskupija ima sreću da se u teško vrijeme koje slijedi o njoj brinu muževi snažna karaktera i europske važnosti. Antun Dalmatinac sudjeluje u osnivanju sveučilišta u Budimu, a knjižnica biskupa Nikole Modruškog postaje jezgra u razvoju Vatikanske knjižnice (102).

Prvi modruški biskup je Franjo Modrušanin (Stipković), a 1461. nasljeđuje ga poznati humanist, pisac i diplomat Nikola Kotoranin - Modruški. On će najprije doživjeti zarobljavanje od krbavskih knezova Kurjakovića koji se nisu mogli pomiriti s prijenosom biskupije u Modruš. Oslobađaju ga tek nakon intervencije Pape, Venecije i zadarskog biskupa (103). Dvije godine kasnije odlazi u Italiju te vrši razne službe u papinskoj državi, a tu i umire 1480. Na njegovu stolicu pretendiraju čak dva biskupa istodobno. To pokazuje važnost ove biskupije i grada jer se u imenovanje modruškog biskupa uključuju ugarski kralj Matijaš Korvin i papa Siksto IV.. Kralj izabire dominikanca Antuna Braja Dalmatinca Zadranina, koji će upravljati biskupijom do smrti 1490., ali ne u Modrušu nego u Bužanima jer ga Stjepan ne prihvaća. Papa na istu stolicu izabire franjevca Kristofora Dubrovčanina te on kao rezidencijalni biskup stoluje u Modrušu i upravlja biskupijom do 1499. Pred Turcima iz Modruša 1493. bježi u Novi (104). Jakov Dragišić imenovan je biskupom 1499. no nije ni stigao u Modruš jer je ubrzo umro (105).

Sada već razorenom biskupijom od 1501. do 1508. upravlja Bernardinov sin Ferdinand Frankopan. Nasljeđuje ga Šimun Kožičić Benja (do 1536.) koji još povremeno boravi u Modrušu, a poznat je po sudjelovanju na V. lateranskom saboru i po tiskanju glagoljskih knjiga u Rijeci, no o tome nešto kasnije. On i knez Bernardin razvili su tijesne suradničke i prijateljske veze (106). Nakon njega, modruški biskupi više ne borave u Modrušu (107), a već 1567. Papa spaja modrušku biskupiju sa senjskom i za sjedište određuje Senj.