a) Pokušaji obnove

Kako smo vidjeli, život u Modrušu nakon stradanja 1493. nije prestao. Bernardin Frankopan nije ga napuštao. On sve do smrti Modruš smatra svojim „stolnim mjestom“. U Modrušu se, dapače, održava još nekoliko velikih obiteljskih slavlja. Godine 1496., od sedmog dana ožujka pa do kraja mjeseca, tu boravi Ivaniš Korvin kao prosac Bernardinove kćeri Beatrice Frankopan. Nisu Modruš odmah napustili ni njegovi stanovnici koji su preživjeli turski napad. Nešto mirnije godine, do kraja 15. i prvih godina 16. stoljeća, omogućile su stanovništvu bar nekakvu obnovu života u gradu pod tvrđavom. Tako je bilo do kraja prvog desetljeća 16. stoljeća, kada turske čete ponovno počinju harati modruškom okolicom. Obranu je moguće održavati još samo u dobrim i čvrstim zidinama modruške tvrđave. U pismu Jurju Brandenburškom 1511., Bernardin Frankopan piše iz Modruša o velikom pohodu turske vojske na Hrvatsku, do kranjskih granica: „Na naš posjed palo je 22. kolovoza oko 2000 ili još više Turaka i ovu su noć udarili tabor u polju pod Modrušem. Drugoga su dana krenuli odavle...“ Godine 1513. modruški biskup Benja u Rimu izvješćuje da je iz njegove biskupije i Modruša u tursko roblje odvedeno preko dvije tisuće stanovnika (212). Provale će se ponoviti i 1522. i 1527. jer Turci koriste staru modrušku cestu preko Gvozda. Modruš se našao na samoj obrambenoj crti, gotovo ni na čijoj zemlji, u stalnoj nesigurnosti. Život tu više nije siguran pa ga Bernardin napušta, no nastavlja gospodariti njime iz Ogulina. Tada je ulogu grada u smislu centra zbivanja nakratko preuzeo Bihać (213). I narod se raselio i odselio, od Modruša, preko Kupe i Istre, do Italije i ugarskih zemalja (214) i nikada se nije vratio. Tu ostaju samo obrambene straže, a i one će nakon Bernardinove smrti biti zamijenjene krajišnicima koje će plaćati krajiška ratna blagajna.

Naše iseljenike nalazimo u svijetu dosta rano, a sustavno ih možemo pratiti tek od 15. stoljeća. Najveći val iseljavanja dogodio se početkom 16. stoljeća. Senjane i Modrušane nalazimo u mletačkim Markama i Mlecima, u gradovima Fanu i Pesaru, a bave se trgovinom, pomorstvom, obrtništvom. Tu su i duhovna zvanja, umjetnici, vojnici i majstori, te zemljoradnici i stočari (215).

Već 1531. iz Modruša se javljaju kapetani Petar Čovnić i Grgur Gojmerić s viješću kako su razbili neku tursku četu i oslobodili zarobljene Brinjane. U strateškom obrambenom planu, Modruš je označen kao vrlo važno strateško uporište (216). Kranjski staleži 1542. dopuštaju iznos od 3000 forinti za obnovu Ogulina i Modruša te je popravljeno tek nekoliko objekata u staroj tvrđavi. Već 1555. trebalo je ponovno popraviti i izmijeniti krovišta i podove na istim objektima. U godinama 1557. i 1562. ljudi Franje I. Slunjskog u dogovoru sa Hrvatskim saborom utvrđuju gradove Drežnik, Tržac, Modruš i dr. (217), a kralj Ferdinand I. za iste odobrava 1552. izdržavanje 200 konjanika. To 1560. dovodi do bolje organizirane krajiške straže na Modrušu, iako uvijek nedovoljno brojne i slabo naoružane. Senjski kapetan Ivan Lenković izvještava 1561. da je Modruš u kraljevskoj vlasti, te da ga kralj čuva s 20 vojnika. Preporučuje pojačanje vojne posade za još 30 pješaka. Nakon 1578. Modruš u obrani služi kao stražarski položaj, strateški povezan s Ogulinom.

Za održavanje i popravljanje modruških zidina i kula, nikada nije bilo dovoljno novca. Zbog toga su stare zidine, već sredinom 16. stoljeća izgledale dosta zapušteno, osobito stambeni objekti u gradu. Modruš je postao stara zapuštena utvrda. Ostao je po strani glavnih strateških interesa krajiških vojnih vlasti. Naime, nakon izgradnje karlovačke utvrde 1579. Turci više nisu ugrožavali modrušku utvrdu jer su se bojali da bi im graničari mogli presjeći putove povratka u Bosnu. Tu se održava samo manja pogranična straža. Nakon što je 1591. jedna skupina turskih martologa provalila u utvrdu i zarobila sve stražare, te uništila sve što je bilo pogodno za stanovanje, utvrda je ostala potpuno zaboravljena i zapuštena (218). Više ni straže nisu bile važne. Nije se isplatilo obnavljati i održavati ruševine modruške tvrđave (219).