Početkom 18. stoljeća započinje razvoj današnjega modruškog naselja. Od Klaića do danas, gotovo nema značajnijeg osvrta na prošlost i značenje modruških razvalina. U najnovije doba suvremeni povjesničari crkvene povijesti u Hrvatskoj osvrću se na srednjovjekovni Modruš kao središte duhovnoga života (233).

Jugoslavenska historiografija nakon II. svjetskog rata suspendirala je izvornu važnost Modruša u hrvatskoj povijesti. Zato nije ni čudno što je on danas nepoznat i što se ne spominje u povijesnim udžbenicima. Inače, modruško naselje su u tome ratu do temelja spalili partizani iz susjednih mjesta da bi to poslije pretvorili u sablasni pripjev: „Ovaj tvrdi grad oslobodile su jedinice XIII. Primorsko-goranske divizije u ljeto 1942. godine“ (234).

Modruš-grad, razglednica s početka 20. st.

Modruš je danas malo selo s oko 600 stanovnika i dvjestotinjak kućanstava, sa župnom crkvom, ostacima raznih građevina i tvrđave na brijegu. Tako danas npr. branič kuli u potpunosti nedostaje jedan vanjski zid, koji se odronio zajedno sa stijenom na kojoj je bio podignut. Prema ustrojstvu Republike Hrvatske, Modruš je dio općine Josipdol u Karlovačkoj županiji, a prema ustrojstvu Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, župa u ogulinskom dekanatu Gospićko-senjske biskupije.

U Domovinskom ratu (1991.-1995.) ponovno je na području Modruša bila crta razgraničenja, no neprijatelj se promijenio. Bili su to pobunjeni Srbi koji su htjeli stvoriti neku svoju Krajinu. I stari je Modruš postao stalna meta srbočetničkih cijevi i topova. Na primjer, 7. studenoga 1992. u granatiranju su pogođene i oštećene obiteljske kuće uz cestu, kapela Sv. Nikole i zvonik crkve Sv. Trojstva (235). Nisu izostali ni razorni pogodci na širem prostoru povijesnog kompleksa. Ipak, ti događaji nisu obeshrabrili Hrvate da 1993. obilježe na Modrušu nekoliko obljetnica: 800 godina od dolaska krčkih knezova u Modruš i 500 godina od bijega biskupa Kristofora u Novi. Također su Zavičajno društvo Modrušana „Bernardin Frankopan“ i Zajednica zavičajnih društava Like „Vila Velebita“ pokrenuli zajedničku akciju revitalizacije Modruša. Godine 1996. otkrivena je spomen ploča Bernardinu Frankopanu povodom 510 godina njegova glasovitog Modruškog urbara (236). Godine 1997. osnovan je i KUD „Gradina“ Modruš, koji promovira Modruš diljem Hrvatske.

a) Stanje lokaliteta

Modruška tvrđava već niz godina propada i može se smatrati jednim od najugroženijih spomenika hrvatske kulture. Ako se ubrzo ne priđe konzervaciji i zaštiti, od njegovih će preostalih zidina, ističu stručnjaci, ostati samo arheološki ostaci, neistraženi, nesačuvani i zaboravljeni (237). Kako nas u svojoj knjizi Velika župa Modruš upozorava Mile Magdić „još se i danas (1942.) vide ruševine grada koje zub vremena sve više mrvi; kamen po kamen otpada i kotrlja se velikom brzinom prema podnožju brijega“. I nastavlja: „Još koji čas, pa će nestati i tih ruševina nekad znatnog i važnog grada, kao što su nestali toliki drugi stari hrvatski gradovi“ (238).

Milan Kruhek šezdesetih godina prošlog stoljeća obilazi kompleks i zaključuje da je tvrđava impozantnih dimenzija, a nalazi se u ruševini. Pripada spomenicima 0. i I. kategorije. Svi objekti podgrađa sačuvani su u neznatnim ostacima ili se nalaze pod zemljom. Lokalitet smatra vrlo ugroženim jer se ruševine raznose kao građevni materijal. Ugroženost je povećana razvojem prometa cestom Josipdol – Senj. Danas u neposrednoj blizini prolazi i autoput A1, Zagreb – Split, što može puno pridonijeti da stara tvrđava izroni iz zaborava.

Pogled s brijega na jugoistok: u prvom planu crkva Sv. Trojstva; u pozadini autoput A-1

Godine 1966. Modruš je posjetila i skupina stručnjaka predvođena Zorislavom Horvatom. Zaključuju da je žbuka zidova tvrđave još vrlo čvrsta. Zidovi oko naselja poznati su po temeljima. Crkva sv. Marka (katedrala) je zaravanak, obrastao travom, no naziru se konture tlocrta. Postoje još temelji pokriveni zemljom. Kraj temelja crkve, nalazi se okrugla okula na kojoj se još poznaju strijelnice ili otvori u zidu (239). Preporučili su iskopavanje radi dobivanja točnije slike. Dio iskopavanja proveo je 1976. Ivan Tironi, kustos muzeja u Ogulinu, ali podaci o tom iskapanju i nalazi nisu dovoljno poznati i dostupni, kao ni popis predmeta pronađenih na toj lokaciji.

Crkva sv. Duha nešto je sačuvanija. Fotografije s početka 20. stoljeća pokazuju da su tad stajali i sjeverni zidovi svetišta i lađe. Danas je to tek gomila kamenja, a uvis strše ostaci južnog dijela svetišta – dva kontrafora s dijelom zida svetišta. Na sjevernoj strani stoje još ugao lađe i ugao svetišta. I lađa i svetište su obrasli lješnjacima, trnjem i visokom travom.

Crkva sv. Antuna Padovanskog 1966. godine je ruševina bez krova jer je spaljena u Drugom svjetskom ratu. U novije vrijeme je obnovljena. Crkva sv. Jelene nije 1966. postojala ni u temeljima, barem ne na uzvisini na kojoj se pretpostavljalo da se nalazi. Također nije pronađena crkva sv. Stjepana. Prema tradiciji, obje su ležale zapadno uz grad.

Ruševine samostana Sv. Nikole nalaze se na lokalitetu Kloštar u gorju Kapeli i obrasle su drvećem, grmljem i travom. Donekle je sačuvana istočna strana samostana, dok su zidovi zapadne strane potpuno nestali. Na južnom dijelu kompleksa je izvor i ruševine crkve. Zidovi lađe su najviši, a zidovi prostorija samostana napola su niži.

Ostatke kuća u modruškom podgrađu danas vidimo po zemljanim humcima na strmom obronku i kamenju što tu i tamo izviruje. Humci također pokazuju da je bilo zgrada i izvan spomenutog opsega ziđa, pogotovo ispod ruševina katedrale.